Kao instruktor T’ai chi chuana & Chi Kunga (QiGonga) kroz godine vođenja treninga susreo sam se sa raznim tipovima ljudi, ali svi su došli s istim ciljem: “osloboditi se stresa našeg svagdašnjega”. S obzirom na moderno, stresno vrijeme kojem svi pripadamo, promatrajući i razgovarajući s ljudima unutar grupa uvidio sam razne globalne i individualne okidače stresa. No, na žalost stresa se ne možemo u potpunosti rješiti, ali njegovo djelovanje možemo ublažiti, otpustiti i naučiti se nositi s njim. U svemu tome stresu koji nas prožima ima i poneka dobra stvar. Novijim istraživanjima znanstvenici su ustanovili da je kratkotrajan stres za razliku od kroničnog, pogodan za nas jer ima blagotvoran utjecaj na rad mozga i poboljšava pamćenje te proizvodi nove stanice u mozgu koje pospješuju njegovu funkciju. Krenimo dakle u razmatranje stresa.
Po Wikipediji, napetost ili stres ( iz engleskog stress = tlak, napetost, latinskog: stringere: napeti) označava (po određenim vanjskim utjecajima, stresa) prouzrokovan psihološki i fiziološki odgovor (kod životinja i ljudi) na specifične zahtjeve da bi se omogućilo izdržati posebna fizička i mentalna opterećenja. Stres je poslijedica na ugodno ili neugodno opterećenje organizma, a iskazuje se stresnim reakcijama. Stresne reakcije jesu psihološki, tjelesni ili ponašajni odgovori koje ljudi pod stresom pokazuju, a mogu ih uzrokovati strah, nezadovoljstvo životom, bijes, osjećanje bespomoćnosti, strepnja, egzistencijalna nesigurnost, negativne emocije i misli…. Fiziološki stres nastaje kao posljedica loših životnih navika, na koje možemo utjecati promjenom istih, a neki od simptoma su npr.: crvenilo, znojenje, glavobolja, gubitak apetita, prekomjeran apetit, promjene raspoloženja, napetost, umor, razdražljivost, plač, strah, agresivnost, nesanica, ograničavanje komuniciranja itd. – tekst nadopunjen radi jasnoće.
Da bismo počeli razumijevati stres naš svagdašnji, jednostavnim primjerom za početak prikažimo moguću dnevnu stresnu situaciju.
Šetamo lagano nogostupom kraj ceste, proljeće se rasplamsalo, ugodno se osjećamo, sunčano je, vjetar nam lagano miluje lice i korak po korak, potpuno tonemo u neprekidni slijed vlastitih misli, a okolina za nas prividno nestaje…
Odjednom, Tuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu… !!!!! – oglasila se prodorna truba, velikog i sivog kamiona koji je brzo proletio cestom. Vozaču kamiona, iz dvorišta obiteljske kuće žučkaste fasade, opasane gustom zelenom živicom, točno preko puta mjesta na kojem smo se momentalno i spokojno nalazili, umalo je na cestu, ispred njega izletio plavi osobni automobil, očito nesmotrenog i zamišljenog vozača.
Iako ovaj događaj, direktno nije imao nikakve veze s nama, u trenutku oglašavanja prodorne trube kamiona, u blitzu – ostali smo ukipljeni i preplašeni. Srce nam je luđački udaralo, dah se produbio, oči su nam se širom otvorile, tijelom prolazili trnci, drhtali smo, a sva krv pobjegla u udove! Taj tren, nismo ni shvatiti što se uistinu dogodilo, a već smo bili spremni na borbu ili bijeg. Voila, stres!
Nakon samo nekoliko trenutaka – iako se činilo cijelu vječnost, uvidjeli smo da nije bilo nikakve realne opasnosti po nas. Počeli smo se smirivati, disanje nam se usporavalo… Biološki sistem nam se počeo vračati u normalu, možda smo usput u navali ljutnje, vozaču kamiona opsovali sve po spisku i iako uzdrmani, još uvijek pod snažnim emotivnim nabojem, polako krenuli dalje svojim putem. A kako je dan odmicao, nakon nekog vremena usredotočeni na svoje obaveze, smetnuli smo s uma ovaj događaj te ga se eventualno prisjetili u nekom kasnijem razgovoru s prijateljima ili obitelji, što je ujedno uzrokovalo prisječanje na jaki emotivni podražaja i ponovni prolazak kroz tu situaciju.
Da bi dotaknuli stres kako je to primjereno i razmotrili gore navedeni događaj moramo presjeći mozak, dohvatiti neke esencijalne informacije o njemu ne ulazeći u dublju analizu te navesti podijelu koja je bitna za razumijevanje teme. Iz toga proizlazi da razvojem mozga imamo: a) reptilski (instinktivni), b) limbički (emocionalni) i pod c) neokorteks (kognitivni) mozak. Reptilski dio zadužen je za osnovne funkcije pri preživljavanju: borbu, bijeg ili paralizu (smrzavanje). Limbički dio koji sadrži i dva bitna elementa (amigdalu i hipokampus) zadužen je za emotivne reakcije: zadovoljstvo, bol… (amigdala – alarmni sistem) i memoriju – sjećanja (hipokampus), dok je zadnji dio zvan neokorteks zadužen za kognitivne operacije, odnosno razmišljanje – misaoni dio. Ono što je uz ovu osnovu podijelu mozga bitno nadodati, jesu hormoni koji se luče stresnim podražajima, a najbitniji od njih su noradrenalin, adrenalin i kortizol.
Prilikom stresnog podražaja, prije navale adrenalina dolazi do ispuštanja noradrenalina (prijenosna supstanca u živčanom tkivu – inaće sudjeluje u regulaciji sna i raspoloženja.) što rezultira ubrzanim radom i povećanjem snage srca, sužavanjem krvnih žila, širenjem zjenica te aktivacijom moždanih struktura uz usmjeravanje pažnje. Zatim na scenu stupa adrenalin koji je zadužen za stanja kada treba hitno reagirati, odnosno borbu, bijeg ili paralizu, a on dodatno povećava dotok krvi u srce, snagu i stanje budnosti, dok u isto vrijeme smanjuje cirkulaciju krvi u probavnom traktu i prebacije je na mišićna područja uz ubrzavanje disanja, odnosno povećavanje koncentracije kisika u krvi – priprema za borbu ili bijeg. Kao rezultat stresne reakcije, odnosno psihičkog ili fizičkog stresa, zadnji hormon koji se izlučuje je kortizol (steroidni hormon), a njegov zadatak je održavanje balansa između krvnog tlaka i količine tekućine u tijelu. Iako učinci kortizola imaju za cilj pomoći u oporavku tijela od stresa, kod kroničnog stresa njegovim izlučivanjem mogu nastati razni zdravstveni problemi jer postaje štetan za kardiovaskularni sustav.
Nakon što smo pojasnili osnovnu biologiju stresa, drugim fiktivnim primjerom razmotrimo slijed događaja jednog običnog dana u kojem možemo uvidjeti nizove stresnih događaja – pokušajte ih prepoznati i uvidjeti kako se nakupljaju tokom dana.
Jutrom je zakukurikao umijetni pijevac – uz pogođeni snooze (pomak alarma na budilici za dopunsko spavanje), molimo elektroničko čudovište za još samo pet ili deset minuta sna. Nakon drugog nam mrskog zvuka, iz polusna shvaćamo da je vrijeme za ustajanje. Ustali smo, obavljamo fiziološke potrebe, higijenu, oblačimo se, sjedamo u automobil i krečemo na posao. Sva sreća da klinci idu popodne u školu, a žena je već ranije otišla na posao.
Vozimo se prema poslu i uletimo u gužvu na prometnicama – za desetak minuta bismo se najkasnije trebali pojaviti na poslu. Vrijeme nam odmiće, a gužva ne jenjava – postajemo nervozni i ljutiti. Napokon dolazimo na posao, ali uz zakašnjenje od pola sata. Šef kipi od bijesa jer smo mu već i prije osam trebali dostaviti važne dokumente. Napada nas i prijeti otkazom, ali se uspijeva smiriti uz oduzimanje 10% od plaće. Super! Jutro još nije ni krenulo, a sve je naopako i osjećamo se jadno, potonulo, zabrinuto…
Pokušavamo se samomotivirati i odraditi ostatak dana kako treba. Uz posao koji nas je jutrom dočekao na stolu, dodatno se pojavljuje nekoliko situacija kojima je rok bio jučer. Ne znamo od kuda više krenuti, bacamo se na posao, a telefon svakih par minuta zvoni i konstantno nam odvraća pažnju od bitnih stvari. Oko dva sata u ured ulijeće šef sa novim “jučer” zahtijevom, koji mora biti gotov do kraja radnog vremena. Već premoreni ostavljamo nezavršeno sve na ćemu smo radili i bacamo se na zadnji prohtjev. Vrijeme odmiće, četiri su sata, a još nismo gotovi – šef je zvao već deset puta, molimo ga za još pola sata. Napokon smo završili i predali plodove rada te krenuli prema kući.
Sjedamo premoreni od posla u automobil i na putu kući vrtimo u mislima sve ono što još nismo završili na poslu. Opet je gužva na prometnicama, a mi samo želimo nešto pojesti i malo odmoriti poslije napornog dana. Pola šest je – napokon smo kod kuće.
Strmoglavljujemo se u blagavaonicu i dok jedemo juhu, osjećamo težinu žlice i svojih kapaka. Dok umorni, napokon vidimo ženu i s njom razgovaramo o događajima toga dana, ona nas podsjeća da je danas naš red za otići po klince u školu i kasnije ih odvesti na trening. Super, tek je šest i petnaest – stignemo se otuširati i prileći neko vrijeme.
Sedam je odzvonilo, dižemo se i kupimo klince u školi, vozimo ih direkt na trening od osam. Dok ih vozimo, mlađi nam govori da je dobio jedinicu iz matematike, a stariji – da nas je razrednica zamolila da hitno, sutra dođemo na informacije. Kroz glavu nam se roji milion misli i pretpostavki o “žašto?” – razlogu. Klinci su na treningu od osam do pola deset, ne isplati nam se kući pa natrag te tražimo smještaj u obližnjem prihvatilištu zvanom kafić. Naručujemo kavu, sjedimo i blejimo u prazno, izgubljeni u bujici sporo prolazećih misli. Netko nas tapša po ramenu – stari poznanik kojeg volimo izbjeći kad god je to moguće jer je enormno brbljava i naporna osoba. Stjerani u šah mat poziciju, iz pristojnosti nudimo mu da nam se pridruži i sjedne za naš stol, dok u pozadini razmišljamo “što je meni ovo trebalo”. Vrijeme tako sporo curi dok gutamo gomilu glupih priča o svemu i svačemu, klimajući glavom u znak odobravanja i ponekim verbalnim da, da… A sve to da bi ispali pristojni. Hvala Bogu, pola deset je i uz smješak napuštamo, dragog nam udava, kupimo klince i vozimo se prema kući.
Deset je sati, pogodili smo garažu, izbacili klince iz auta, poslali ih na kupanje i u krpe. Zadaću će ionako pisati sutra ujutro, žena radi drugu pa ih može nadzirati u tom poslu. Uz još ponešto trivijalnog razgovora sa ženom u jedanaest sati svi padaju u krevet. Žena bi se malo i pomazila da nas oraspoloži i rješi se svog stresa, a nama je u glavi “nemoj srećo, nemoj danas”. Naravno, zbog toga dolazi do mini svađe, koja rezultira ljutnjom, tišinom i okretanjem leđa jedno od drugoga. Već ionako preumorni, upadamo u tok kompulzivnih misli o tome kako nadoknaditi danas oduzetih 10% sa platne liste jer u suprotnom nemamo dosta za plaćanje kredita, a ionako jedva krpamo kraj s krajem… Kako to uopće reći ženi? Pogled na sat govori nam da je već pola tri ujutro, pokušavamo smiriti misli i usnuti što nakon roštiljanja po krevetu napokon i uspijevamo.
Jutrom je zakukurikao umijetni pijevac – uz pogođeni snooze (pomak alarma na budilici za dopunsko spavanje), molimo elektroničko čudovište za još samo pet ili deset minuta sna. Nakon drugog nam mrskog zvuka, iz polusna shvaćamo da je vrijeme za ustajanje…
Nadam se da ste kroz ovaj fiktivni dan prepoznali količinu stresa koji se nakuplja tokom dana i na žalost, u većini slučajeva ostaje zarobljen unutar nas. Nakon svega ovoga trebali bismo se zapitati kako možemo ublažiti i otpustiti stres nas svagdašnji ili djelovati preventivno. Većina će se složiti sa smjernicama na koje ću vas podsjetiti, no mali broj onih koji pročitaju članak će ih uistinu i primjeniti na sebi. Ljudi vole čitati (ako vole) no primjena pročitanog im je definitivno slabija strana.
Ono što se pokazalo efektno kroz treninge i mogu savjetovati kao funkcionalno jest: verbalni izražaj o stresnoj problematici (razgovor s drugim osobama o stresorima), lagane uvodne vježbe za opuštanje kompletnog tijela uz pravilno disanje (opušteno i duboko), meditativne tehnike uz pravilno disanje i usporavanje toka misli bez fokusiranja na pojedine – protočnost misli (tzv. uzemljenje – smiruje amigdalu i kompulzivne reakcije, balansira energetski tok kompletnog tijela), Tai chi forma (usmjerenost na opuštenost kompletnog tijela i fluidne pokrete uz pravilno opušteno disanje – bivanje u sadašnjem trenutku). Bit svega navedenog je opusti se, opusti se, još više se opusti, pusti misli neka plove i ne zaustavljaj ih te pravilno i duboko diši. Ovo je antistres tehnika koju osobno koristim, a prva pomoč u dnevnim situacijama bila bi usmjeriti se na dah (duboko disanje) i što više se opustiti kada god je to moguće uz defokusiranje misli od stresnih podražaja.
Stručnjaci svih vrsta za borbu protiv stresa predlažu: prepoznavnje stresora i njihovih simptoma – osobno preispitivanje, razgovor o izvorima i utjecaju stresa na vas s bliskim osobama ili stručnjacima, pripremu na stresne doživljaje, pozitivno i racionalno razmišljanje, smanjenje unosa sećera, kave, alkohola, masnoća (opterećuje organizam), opuštanje i odmor uvijek kada je to moguće, osiguravanje dostatne količine noćnog sna, vježbanje ili neka druga fizička aktivnost, odlazak u prirodu ili negdje gdje se možete maknuti od izvora stresa, pronalazak hobija itd..
Pronađite nešto što vam odgovara iz široke palete antistres mogućnosti, ne recite da nemate vremena za sebe – bitni ste!