Zemlja je bila takva kakva je bila, prazna i pusta. Samo je postojala u svom apsolutnom neoskvrnutom miru i lijeno pratila svoje cikluse kružeći oko sunca. Života na njoj nije bilo, sve vode bijahu prazne, svo kopno golo mrtvo i sivo.
Nakon vremena mira i spokoja iz nekog kutka svemira na Zemlju su stigle iskre života. Inteligentne, samoudružujuće, samoreproduktirajuće i samosvjesne čestice informacija lansirane iz eksperimentalnog laboratorija visokonapredne civilizacije. Misija tih čestica bila je putovanje prostranstvima svemira i pronalaženje planeta pogodnih za osnovni razvoj života. Njihov programski kod sastojao se od evolutivne mogućnosti međusobnog udruživanja i kreiranja “n” varijanti (raznolikosti) životnih oblika, slanja razvojnih statističkih podataka i koordinata pogodnog planeta svojim tvorcima.
I tako je sve počelo, čestice života su se prilagođavale okolišu i komunicirajući jedne s drugima stvarale razne, svaki puta nove oblike života. Oplemenjen životom, nekoć prazan i pust planet Zemlja postao je živući simbiotski organizam.
Kako je vrijeme prolazilo tvorci su prikupili dovoljno informacija o razvoju života na Zemlji te su odlučili poslati istraživačko-razvojnu skupinu znanstvenika koja će dodatno programirati i usavršiti entitete, sada već razvijenog biološkog zemaljskog života.
Nakon trenutka putovanja kroz vremensko-prostorni portal stigli su na Zemlju te krenuli u istraživanje i proučavanje. Bili su više nego zadovoljni, znajući da je njihov eksperiment kreacije života uspješan. No nešto je nedostajalo u svoj toj raznolikosti života. Sveobuhvatnu simbiotsku kreaciju trebalo je staviti pod kontrolu…
Odlučili su stvoriti i programirati inteligentne entitete slićne njima samima. Poslužili su se naprednijim entitetima razvijenim na Zemlji i uz dodatak vlastitog biološkog materijala stvorili biološkog androida, odnosno ono što zovemo Čovjek. I to u nekoliko inačica, točnije rasa primjereno podnebljima za život diljem planete.
Funkcija i programski kod biološkog androida-čovjeka glasi ovako:
“Čovjek je stvoren u svrhu očuvanja, održavanja i razvoja planete Zemlje te sveukupne kreacije života na njoj. Dajemo mu inteligenciju, razum, energetski sustav, samoobnavljajuće tijelo i sve ostalo što je potrebno za njegovu misju i razvoj. Funkcioniranje mu određuju savršeno razvijeni programski kodovi (setovi instrukcija za upravljanje), svijest i spoznaje su mu ograničene, nema duše, a time ni mogućnosti spoznaje ili bilo kakve interakcije entiteta univerzalne kreacije sa kojim smo mi kao njegovi tvorci povezani. Rok trajanja čovjekovog organizma striktno je ograničen na 50 zemaljskih godina.”
I tako bi, tvorci su ograničili svoju kreaciju – Čovjeka. Otišli sa Zemlje i prepustili mu planet. No nisu računali na jednu stvar – evoluciju…
I tako je čovjek prepušten sam sebi evoluirao. Evolucija je probila zadane programske kodove. Tvorci i programeri su ipak napravili propust.. Čovjek je razvio svijest i spoznao da ipak ima nešto što se zove duša i da je povezan sa univerzalnim entitetom kreacije, shvatio je energetske sustave i načine održavanja vlastitog biološkog materijala, produžio je svoj rok trajanja. Sad je čovjek tvorac, ali je svojom bahatošću zanemario misiju, odnosno da je stvoren u svrhu očuvanja, održavanja i razvoja planete Zemlje te sveukupne kreacije života na njoj.
Vratimo se sada iz fikcije u stvarnost i slobodno si postavimo niz hipotetskih pitanja vezanih uz bit koju sam ciljao u ovom fiktivnom tekstu. Da li nam slijedeća pitanja mogu pomoći u podizanju globalne svijesti i vlastitog odnosa prema sebi, drugim ljudima i okolišu? Prosudimo sami…
Da li smo kao ljudska rasa uz sve ostalo nastali slučajem uz proces evolucije? – kasnijim nasumičnim udruživanjem inteligentnih stanica – čestica života – panspermijom (teorija da je život došao iz svemira putem meteora, asteroida ili planetoida).
Da li nas je stvorila neka božanska sila? – univerzalna energija, inteligencija, Bog, Tao ili Alah.
Da li nas je kreirala neka napredna civilizacija genetičkim inženjeringom? – vanzemaljci.
Što ako nemamo duše niti bilo što slično? – besmrtnog dijela nas, esencijalne čiste energije i spoja sa božanskim entitetom.
Što ako smo uistinu globalno programirana i programabilna bića i samo mislimo da imamo svijest o sebi? – istraživanja su pokazala da je svaka naša stanica organizma programbilna baš kao i računalni mikročip.
Što ako božanske sile uopće ne postoje, nego je to naša samostvorena utopijska iluzija u kojoj tražimo spas i utjehu iz straha od prolaznosti života tj. smrti?
Što ako je naša primarna svrha i misija poštovanje, očuvanje, održavanje i razvoj planete Zemlje te sveukupne kreacije života na njoj? – umjesto dugogodišnjeg uništavanja planete koje svakodnevno provodimo kao ljudska rasa.
Što da nam je životni vijek u potpunosti ograničen fiksnim rokom trajanja od samo 50 ljudskih godina (& game over) i nemamo duše, nego smo samo programirani da djelujemo tako, kako djelujemo i sada? – sa svim životnim problemima i situacijama koje imamo te da uopće ne postoji teorija niti spoznaje o nekakvoj božanskoj sili u kojoj možemo pronaći bilo kakvu zaštitu, utjehu ili spas – možda je Raj prevara za kraj.
Propitajmo se i u potpunosti sagledajmo zadnja dva hipotetska, u biti za nas, možda najbitnija pitanja. Ako bismo ih saželi u jedno, ono bi glasilo: “Da li bismo bili bolji jedni prema drugima i vlastitoj planeti da smo potpuno fiksno ograničeni vremenom koje imamo i da poslije života, nema života?”