Koliko sam uspio primjetiti, na taj šaroliki pojam duhovnost i sve vezano uz njega, razne grupacije kao da stavljaju oznaku “Copyright ©” na vlastito autorsko djelo, čineći duhovnost nekako zamagljenom i ekskluzivnom, baš poput neke skupe usluge koju ne možete nigdje drugdje ostvariti osim kod njih. Ipak svi imamo um, slobodnu volju i mogućnost odabira onoga što smatramo da je najbolje za nas.
Svaka osoba koja imalo racionalno razmišlja u mogućnosti je shvatiti i prihvatiti da duhovnost ne bi trebala i ne može pripadati određenim ekskluzivnim grupacijama ili pojedincima. Duhovnost je naslijeđe svih nas koji obitavamo na trećem kamenčiću od sunca i ako možemo pojmiti da smo svi, duhovne duše potekle sa jednog te istog Izvora, bez obzira na rasu, vjersko opredjeljenje, seksualnu orijentaciju i spol, onda otvorenog uma brišemo sve razlike i činimo naš kamenčić kvalitetnijim mjestom za život i suživot u njegovoj potpunoj veličanstvenosti i nepojmljivosti.
No što je to duhovnost i što znaći biti duhovna osoba?
Odgovor na ovo pitanje i dalje je podložan filozofskim i teološkim raspravama u kojima svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ukoliko sav život i materija proizlaze iz sveobuhvatne kreacije, esencijalne neuništive energije, božanskog Izvora, mogli bismo zaključiti da je duhovnost apsolutna i da se ne može svesti na nijedan od raznih uskogrudnih pogleda. Individualiziranjem ljudskoga bića i njegovim prividnim odvajanjem od Izvora (putem dualističkog sustava), duhovnost bi se mogla svesti na pitanja duha, njegove povezanosti s božanskim Izvorom i na načine kvalitetnog i ispunjenog proživljavanja prirodnih životnih ciklusa (ne zanemarujući pritom ni um ni tijelo), kroz mudrost i djelovanje u skladu s Izvorom i konačnim materijalnim i nematerijalnim stapanjem s tim istim Izvorom nakon završetka životnih ciklusa, što nas opet vraća apsolutu – unatoč prividu individualiziranja i primjeni dualističkog sustava.