No što je to uopće “Rad na sebi?”. Ako to možemo staviti pod neku definiciju, bilo bi to otprilike ovako: “Rad na sebi bi mogao značiti usredotočenost na vlastitu unutrašnjost i / ili promatranje i razumijevanje vlastitih misli, emocija, energije, duha i tijela, odnosno svih procesa koji se odvijaju u nama samima te djelovanje na promijeni vlastitih negativnih, sabotirajućih uvjerenja, obrazaca ponašanja i djelovanja u svrhu poboljšanja sebe kao individue na svim poljima života, radi lakšeg samo-funkcioniranja, kao i funkcioniranja u zajednici.”
Danas globalno živimo nesvjesno kao na vlastitom autopilotu i obasuti svakodnevicom te borbom za preživljavanjem sve više putujemo daleko izvan sebe. Jedan dio problema i našeg nezadovoljstva nastaje zbog neprimjerenih životnih situacija i vlastitih neostvarenih snova, zatim bezuvjetno prihvaćamo tvornice želja dok u isto vrijeme zanemarujemo naše stvarne potrebe, a od tuda je djelomično pokrenuto i nezadovoljstvo životom.
Pogledajmo samo kako smo zavedeni konzumerizmom. Iz sve i jednog kutka našeg svakodnevnog života iskaču prljave reklame koje proizvode želje. Trebamo ovo, trebamo ono, no da li nam sve ponuđeno uistinu treba za život? Da bi stvar bila kvalitetno odrađena u pomoć dolaze banke koje nude sve vrste kreditnih usluga kojima možemo otplatiti želje na rate. Automatizmom postajemo vlasništvo istih i gubimo čak i privid slobode. Novine i televizija pune nam i prazne glave, usmjeravaju nas i hipnotiziraju, drugim riječima, sistematski nas programiraju nudeći želje i identifikaciju sa sretnim likovima filmova, sapunica i modernim idolima. Naravno, ovo se ne odnosi na sve.
Nije se sebično zapitati, a gdje smo u tome svemu mi? Život nam se globalno svede na vanjske faktore i probleme tj. u većini slučajeva rutinski dio svakodnevice, posao, umor, stres, razne vrste deprimiranosti i borbe sa nama samima, otplaćivanje želja, zanemarivanje obitelji i prijatelja, povlačenje u sebe i razne druge manifestacije gdje gubimo sebe dok se prepuštamo okolnostima u kojima se nalazimo.
I na kraju svime ovime, a i drugim manifestacijama koje sam možda zaboravio obuhvatiti vrši se svojevrsna sistematizirana distrakcija ljudskih bića od njih samih, a tako i od drugih. Ljudi jednostavno gube volju, motivaciju i ponestaje im vremena za sebe, a možda ga iz pozicije straha niti ne žele pronaći jer tko zna što bi kopanjem po vlastitom smeću moglo ugledati svijetlo dana, naravno postoje i oni kojima je svejedno i koji na tu vrstu introspektive gledaju s podsmijehom, ne uviđajući da je jedna od osnovnih potreba ljudskih bića napredovanje, a ne stagnacija u osobnom razvoju. Na sreću postoji sve više onih koji iz osobne i globalne perspektive uviđaju da nešto generalno nije kako bi možda trebalo biti. Budimo se na razne načine, ipak, svatko baš onda kad treba.