Pupi predstavlja Didgeridoo

Yidaki, kako ga nazivaju aboridžini i kako se, iz poštovanja prema njihovoj kulturi, naziva svaki instrument izrađen od strane aboridžina, svoj proces nastajanja započinje u australskim šumama eukaliptusa. Naime, u eukaliptusu žive termiti koji se hrane njegovom unutrašnjošću, pa aboridžini kucanjem po drvetu određuju da li je drvo dovoljno šuplje. Odabrano drvo se odsječe, probije mu se šipljikava unutrašnjost i obradi se izvana.

Naziv didgeridoo preuzeli su zapadnjaci jer ih je zvuk koji su čuli dok su aboridžini svirali asocirao na takvu riječ, pa se svaki instrument izrađen od izrađivača koji nisu aboridžini naziva didgeridoo. Sama izrada drvenih didgeridoo-a može se podijeliti na dva načina: instrumenti koji se izrađuju rezanjem drveta na polovice, njihovom obradom i završnim lijepljenjem, te instrumenti koji se izrađuju iz jednog komada drveta dubljenjem posebnim dlijetima. Didgeridoo se najčešće izrađuje od raznih vrsta drveća, a u novije vrijeme eksperimentira se i s materijalima kao što su plastika, glina, staklo i kristal.

Aboridžini yidaki najčešće upotrebljavaju u zatvorenim obredima i ceremonijama, ali se sve više svira i za samu zabavu. Pjesme svirane na obredima prenose se generacijski usmenim putem. Kod sviranja se ne upotrebljava nikakav notni zapis. Svirači ovog instrumenta različite elemente u zvuku stvaraju pomoću jezika, obraza, glasa i dijafragme, a osnovni ton dobiva se vibracijom usana.

Za didgeridoo je karakterističan poseban način disanja koje se zove cirkularno disanje, a riječ je o tehnici koja omogućava istovremeno izdisanje zraka kroz usta i udisanje zraka kroz nos u pluća. Upravo na taj način omogućava se kontinuirano dobivanje zvuka.

Jedna od rijetkih svirača u Hrvatskoj je i Iva Zelenko Pupi, koja se prvi puta s didgeridoo-om susrela davne 2005. godine, a za zaljubljivanje u ovaj instrument i daljnji interes koji za njega ima zahvaljuje Dubravku Lapaineu, jedinom hrvatskom profesionalnom didgeridoo sviraču. Nakon radionica kod Dubravka, Pupi je prisustvovala nizu radionica najpoznatijih svjetskih svirača, posjetila niz didgeridoo festivala, te je u Zagrebu organizirala nekoliko didgeridoo koncerata i radionica europskih svirača.

Početne didgeridoo tečajeve i radionice već nekoliko godina održava najmanje jednom godišnje u Zagrebu, ali posjećuje i druge gradove u Hrvatskoj. Dio je Didgilanda, udruge posvećene promicanju didgeridoo kulture u Hrvatskoj, u sklopu koje s Erikom Katačić Kožić provodi projekt Didgpriče-Didgstories. Didgpriče su projekt nastao 2010. godine namijenjen djeci u kojem Erika piše priče za predškolski i školski uzrast, a Pupi ih dodatno obogaćuje zvukom. Hrvatski vrtići i knjižnice najčešći su dom Didgpriča.