Simpatija nije isto što empatija. Simpatija je osjećaj privrženosti i naklonosti prema drugome, ali ne isključuje uvijek suosjećanje. Netko nam se može sviđati i možemo mu željeti sve najbolje a da ne uviđamo što osjeća i ne uspijevamo se uživjeti i u njegovo stanje. Empatija ima veze s razumijevanjem i dijeljenjem tuđe boli. Manje je važno hoće li se netko radovati dok nam je dobro,ali nam može značiti tuđe razumijevanje i potpora kada smo u krizi. Stoga je empatija bitan činilac, sastojak dobrote.
Suosjećamo li sa drugima , bit ćemo obzirni, te ćemo im pomagati da izbjegnu ili umanje bol. Izrazito suosjećajni ljudi: davat će u dobrotvorne svrhe, sudjelovati u humanitarnim akcijama, borit će se za prava slabijih, zalagat će se za zaštitu životinja. Osobe lišene empatije mogu čak uživati u tuđoj boli, patnji ili je sami nanositi. Ako nam opažanje nečije nevolje potiče lučenje stresnih hormona i sami ćemo osjećati neugodu. Takva kemijska reakcija u živčanom sustavu događa se kod empatičnih ljudi. Ako ne dolazi do promjena aktivnosti neurohormona osoba će ostati ravnodušna.
Ako tuđa patnja neke osobe potakne lučenje hormona ugode, osjećat će radost. Ovaj kemijski proces događa se kod ljudi lišenih sućuti, dakle onih koji imaju negativnu empatiju. Ta ugoda je razlog zbog kojeg određeni ljudi čine zlodjela ili ih dopuštaju da se ona događaje i ako bih ih mogli spriječiti. Je li moguće razvijati empatiju kod sebe i drugih?
Nastavljam dalje s pričom o emocijama. Završila sam s pitanjem je li moguće razvijati empatiju kod sebe i drugih. Možda bi bilo bolje postaviti pitanje postaviti pitanje, što utječe na razvoj naše empatije?
Znanstvenici tvrde da na razvoj naše empatije utječe enzim monoaminoksidaze (MAO). On je jedan od genetskih oznaka za nisku empatiju, suosjećajnost . Ovaj enzim odgovoran je za razgradnju neurohormona serotonina, noradrenalina i dopamina važnih za osjećaj ugode i duševnog blagostanja. Osobe sa manjkom MAO-a u organizmu imaju više neurohormona dopamina, noradrenalina i seratona, veću otpornost na stres i smanjenju osjetljivost na bol .
Takve osobe ne moraju biti nužno zle, ali mogu postati ako imaju neugodna i bolna iskustva iz djetinjstva i ako su doživjele zlo. Osobe s manjkom MAO-a koje su u djetinjstvu pretrpjele zlostavljanje, emocionalnu hladnoću i nebrigu, napuštanje neće slomiti, nego će postati sebične, neuviđavne ili čak sadistički nastrojene.
Osobe rođene sa genom za više MAO-a:osjetljivije su, ranjive, sklonije depresiji, anksioznosti, sućutnije i obazrivije u ophođenju s drugima. Ako smo „ dobri“ ili „ zločesti“ zato što na nas utječu drugačiji kemijski procesi u mozgu jesmo li uopće odgovorni za svoje postupke?
Apsolutno jesmo!!!
Ugoda koju netko osjeća pri nanošenju boli drugima nije ni moralna ni zakonski opravdana. Svatko se može suzdržati od činjenja zla. Slično kao što se možemo lišit nekih drugih užitaka. Odsutnost empatije je razlog zbog kojeg su često utjecajan pojedinac malo zainteresiran za tuđu dobrobit. Niska empatija vrlo je često vezana uspjehu uz povećanje poslovne ambicije. U društvu poremećenih vrijednosnih sustava i vrijednosnih orijentacija osobe sa manjkom empatije mnogo se lakše uspinju na društvenoj ljestvici (lišeni su skrupula, ne grize ih savjest, imaju manji strah od kazni).
Suci i tužitelji u suđenju vođama Trećega Reicha, promatrajući Keitela, Hessa i ostale nacističke vođe, uočili su da ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti za stradanje koje su pretrpjele njihove brojne žrtve.
Nedostatak empatije nije svojstven samo ratnim zločincima koji su nanosili patnje milijunima ljudi. Na taj oblik ponašanja nalazimo svakodnevno. Empatijom je siromašan svaki kriminalac, obiteljski ili školski nasilnik, gnjavator na radnom mjestu, lovac iz hobija, mučitelj životinja pa i onaj tko ne ustupa mjesto u javnom prijevozu invalidima, starijim osobama.
Zašto je dobro činiti dobro?
Empatične osobe sklone su činiti dobro. Osim činjenice da pomažemo drugima, empatičnim ponašanjem je investicija i u vlastitu psihičku dobrobit. Empatičnim ponašanjem povećavamo samopoštovanje, samopouzdanje, vježbamo svoju kreativnost i poboljšavamo komunikacijske vještine.
Osim toga smanjujemo stres, povećavamo emocionalnu inteligenciju, fokusiramo se na pozitivne stvari u životu. Dobivamo priznanje okoline, razvijamo vlastitu osobnost, a oko sebe širimo pozitivno ozračje i na kraju ne manje važno stječemo nova iskustva….
Kao što jedna poslovica kaže: Uložimo u dobro. Dobro se dobrim vraća.