Zašto sam spomenuo odgoj? Zato što je većina naših odnosa, čak i ljubavnih veza, u manjoj ili većoj mjeri kopirana verzija odnosa naših roditelja (odgojnih modela) pa smo mi kao djeca, promatrajući svoje roditelje podsvjesno stvarali obrasce ponašanja koje primjenjujemo i danas čudeći se kako nam odnosi sa voljenim osobama ne funkcioniraju. Nasuprot, neki uživaju u odnosu jer su pronašli osobu s kojom doista mogu biti ono što jesu, gotovo su savršeni (pod tim mislim da ne postoje maske i fasade koje se stvaraju radi prihvaćanja ignorantne okoline koja nameće svoja iluzorna pravila čiji cilj je istovjetnost osobnosti – traženje sličnosti sa većinom radi lakše identifikacije samih sebe).
Uspješan odnos proizlazi iz pažnje, budnog slušanja. To je onaj moment empatije kad kroz razgovor proživljavate osjećaje sa osobom s kojom komunicirate. Pripazite samo na osobe koje konstantno pričaju i ne žele dijeliti pažnju (energiju) s vama ne dajući vam da dođete do riječi. Oni ne misle ništa loše, jednostavno su preuzbuđeni u razgovoru jer su napokon taj dan naišli na nekog tko ih bar malo doživljava ali nekad neki ljudi umore npr. zbog konstantnih proživljavanja problema, vide samo brige, ne i riješenja itd. Neki ljudi koji osjete uskraćenost za pažnju, ili im ponestane teme za razgovor a neugodna im je tišina pribjegnu različitim zanimacijama kao što je npr. tipkanje po mobitelu (skoro nitko se više niti ne ispričava zbog toga). Postavlja se pitanje: čemu se družiti ako nam društvo iz nekog razloga ne odgovara? Naravno da sugovornik to primjeti i onda može doći do akumuliranja blage (neznatne) napetosti koju skoro ni ne primjetimo u nama. Značajno onda pogledam sugovornikov mobitel (najčešće je to dovoljno za neizgovorenu reakciju tipa: ”aha, ja razgovaram s nekim sad i dijelim pažnju s tom osobom”) ili komentiram (na duhovit način) što mislim o tome. Bitna je ležernost. Ako nismo opušteni to se osjeti i prelazi na sugovornika (osim ako nije zen majstor i djeluje nedjelovanjem). Prije mi je to s mobitelom smetalo ali više ne smeta jer sam shvatio da većina nas to radi iz navike, potpuno nesvjesno, uvijek negdje žurimo, prepuštamo se tempu civilizacijske užurbanosti. Svako od od nas može usporiti trenutak.
Upravo to ”usporavanje” trenutka je bitno u odnosu s nekim koga volimo jer si tada dopuštamo biti svjesni sadašnjosti i svega što nas u tom trenutku okružuje. Predivan osjećaj! Kako ”usporiti” trenutak? Za početak s disanjem. Dubokim polaganim disanjem podižemo razinu budnosti naše svijesti i tada možemo osjetiti koliko je vrijeme zapravo relativno i koliko ga subjektivno doživljavamo. Ako s dvoje ljudi istovremeno dovede u to stanje oni ne samo da žive u sadašnjem trenutku nego razmjenjuju energiju i emocije. Verbalna komunikacija je tada nepotrebna, dovoljan je samo kontakt pogledom i dvije osobe su povezane u svjesnosti. Vjerojatno tu dolazi do povećanja frekvencije titraja našeg energetskog polja jer se osjećamo nekako lakšim i potpuno opuštenim. Svi bedemi su davno srušeni, svaka egoistična potreba za nadmetanjem zaboravljena, svaki oblik dominacije nepotreban. Ljubav? Svakako. To možemo imati sa svakom osobom koja želi napraviti isto. Problem je u tome što većina ljudi ne zna što želi i potpuno je izgubljeno. Oni koji si imaju hrabrosti priznati da su izgubljeni – ti samuju, oni koji ne znaju što žele – oni čekaju a oni koji znaju što žele – oni traže. Naravno segmenti svih triju karakteristika se mogu simultano naći u nama, naročito prve dvije.
Ljubav djeluje davanjem sebe nekome. Možemo je davati bilo kome (i trebamo) čak i osobama koje nisu spremne srušiti vlastite zidove. Bitno je da nesebično dajemo tu energiju, iskreno, bez skrivenih motiva što nije uvijek lako. Ako je dajemo osobi koja nije zainteresirana i samo je jedna strana spremna na odnos, možemo trenirati strpljenje i davanje podrške. Naravno i to ima svoju granicu. Ako druga strana nikako da napravi taj ključni korak onda se trebamo maknuti i dati prostora osobi i tu nema mjesta nikakvom zamjeranju jer ako se to desi i mi se povučemo a druga strana nakon nekog vremena odluči napraviti taj korak, može doći do želje za osvetom u nama (potpuno nesvjesno) jer osoba koju ”volimo” nije napravila ono što smo smatrali da je trebala.
Razumijevanje. Okamina od riječi koja samo što se ne pretvori u prah s obzirom na to kakvi su nam danas međuljudski odnosi. Razgovaramo jedni s drugima a puno toga uopće ne shvaćamo što nam sugovornik pokušava reći jer ne slušamo. Nekad namjerno ne želimo čuti jer nas sugovornik umara temama koje nas ne zanimaju, često i ispraznim temama iza koje leži nesigurnost (nekad i patnja) pa razgovor može postati medij za istovarivanje negativnih emocija na nas. Inače, to rade osobe koje ne znaju, ne mogu ili ne žele pomesti emotivno smeće a moraju ga se nekako riješiti. Čak će nam i lagati da znaju i mogu ali teško će priznati da to doista i žele jer onda će morati biti sretni. Priznajmo si, većina nas ne želi biti sretno jer stalno postavljamo uvjete osobnoj sreći: ”biti ću sretan ako budem bio u veti ili ako sam sam ili ako dobijem bolji posao, imam više novca”… Sreća je neuhvatljiva ali nam može zato sama doći nakon što smo odlučili da ne želimo biti nesretni. Dakle, što učiniti kad nam sugovornik ne odgovara? Imamo najmanje dva izbora. Prvi je da se”isključimo” iz razgovora i usmjerimo pažnju na nešto drugo (npr. hmmm, mobitel – što nam drugo danas preostaje?). Imamo pravo na to iako smatram da je bolje usmjeriti pažnju na glazbu (ako postoji) jer mobitel nam nudi samo dodatne (često nebitne) informacije u tom trenutku i samo nas još više opterećuje. Pritom objasnimo osobi (ignoriranje smatram izrazito nekulturnim)da imamo neki svoj problem i da nas takav razgovor umara. Bitna je iskrenost jer klimanje glavom sa kiselim osmijehom i maskom prijateljstva definitivno ne vodi ka razvoju mogućeg dubjeg, istinskog odnosa. Drugi izbor je da podijelimo teret sa sugovornikom (rijetkost u današnje vrijeme), nekad s neznancem, nekad sa osobom koja nam je važna u životu. Koliko smo voljni podijeliti teret s nekim, zajedničkim snagama pronaći riješenje za neki problem? Postoje ljudi koji svojom smirenošću raspršuju djelovanje negativne energije u prostoru oko njih a da ništa ne moraju ni reći. Neki se služe empatijom pomoću koje uspijevaju konvertirati sugovornikov doživljaj negativnog iskustva zbog kojeg se trenutno nalazi u stanju potištenosti ili agresivnosti a u čijoj pozadini obje emocije uvijek leži strah.
Empatija je viša razina razumijevanja jer uz misaon ima i emotivan doživljaj i to je jedna predivna osobina nečijeg karaktera. Nekad se rasplačemo(zdravo i katarzično) na svaku sitnicu (nekad i naljutimo), tad smo samo emotivno nestabilni jer se u nama nalazi previše smeća kojeg uporno guramo pod tepih. To je samo čišćenje koje nam potvrđuje da nismo automati. Da bi se uopće kvalitetno koristili empatijom trebali bi biti smireni, tiho i fokusirano govoriti transformirajući strah kojeg primamo izvana u osjećaj ljubavi kojeg šaljemo nazad. Smatram da empatija ne znači samo s nekim suosjećati, iskreno saslušati i osjećati isto(iako je i to često dovoljno ali je učinak nepotpun). Samo transformacijom osjećaja i fokusiranošću na cilj možemo promijeniti svijet oko sebe, razviti se.
Poštovanje je primat započinjanja međuljudskog odnosa. Bez njega nećemo postići razumijevanje a kamoli empatiju. Bit poštovanja jest prihvaćanje različitosti. Da bi se to desilo nama ne smije vladati egocentričnost. Eto nas na uzroku glavnog problema i činjenice zbog koje skoro svi osjećamo da će se desiti neka velika promjena u svijetu ili sa svijetom (ljudima) i planetom. Većina nas uopće ne poštuje prirodni habitat u kojem smo se stvorili, u kojem živimo i u kojem umiremo pa kako ćemo onda razumijeti ili osjetiti sve te bezbrojne, složene a opet jednostavne procese koji se dešavaju u itekako živom organizmu u kojem obitavamo.
Poštovanje – Razumijevanje – Empatija i ljubav koja konstantno evoluira i transformira se u svoja različita a opet slična lica, možemo imati skladan odnos sa svime što postoji, ne samo s ljudskim bićem. Balans je u svemu samo ga treba htjeti postići. Balans nije kompromis ali je njegov cilj koji se postepeno ostvaruje tijekom veze. Kompromis je dogovor koji nažalost često ide u korist dominantnije osobe u vezi na štetu osobe koja se više žrtvuje. Kada se ostvaruje kompromis, ako u vezi nema poštovanja i razumijevanja neće doći do ostvarivanja balansa (ravnoteže). Vjerojatno je moguće na početku veze postići balans bez kompromisa ali mislim da onda osobe moraju jako dobro poznavati prvenstveno sebe, ne imati maske koje se stvaraju igranjem igrica i uloga. Drugim riječima trebaju željeti isto. Da li je to prava ljubav? Da li ona uopće ima kao takva potrebu za evolucijom i u što se transformira? Ne znam, nije mi se to još desilo.