U to vrijeme koristio sam svaki mogući trenutak fizičke slobode da bi se oslobodio unutarnje vladavine kraljice Depresije, proizašle od njezinog najboljeg vojnika u službi – generala Stresa. Njih dvoje, dozvala je moja vlastita životna situacija, odnosno tadašnje igranje razlaza s provjereno nekompatibilnom suprugom te natezanje oko povjere djeteta na odgoj i skrb. No što sam drugo mogao, osim čekati kraj te nategnute šahovske igre i potražiti rješenje za izlaz iz vlastitog unutrašnjeg kaosa. Tada sam počeo razmišljati o svim mogućim načinima i djelovanjima na poriktavanju kompletne životne situacije, točnije izlasku iz besmisla i ulasku u život sa smislom. Konstantno sam se educirao na meni srodnim poljima, kontemplirao o raznim tematikama, potražio utjehu i spas u transcendentnom te vršio jednosmjerne razgovore s Bogom – bar sam tako mislio. Rojevi misli, pitanja i odgovora obuzimali su, ono što mi ljudi zovemo um. Začarani krug je ipak začarani krug, teško ga je prepoznati, priznati i iskoračiti izvan njega. Naravno, ništa nije nemoguće, ali na našu sveobuhvatnu žalost, ne postoji instant formula koja može sve probleme brzinski porješavati. Sva ta životna iskustva, bila ona dobra ili loša, ipak oblikuju sadašnjost i budućnost te naša djelovanja u njima.

 

Kako je bilo sunčano, rano jesenje doba znao sam sjesti na bicikl, uživati u samoći i miru te dopustiti da me vodi “slučaj”, uz neizgovoreno pitanje postavljeno samom sebi: “Koga će mi poslati i što mi taj netko ima za reći?”. Vozikao sam se tako ulicama navođen slučajem i on me odveo do mjesta mira kraj rijeke Kupe na kojem običavam piti kavu te tiho kontemplirati. To mjesto, danas pretvoreno u kafić nekada je bila ribarnica starog placa. Ispred samog objekta nalazi se povelika ljetna terasa koja pruža sneni, smireni pogled na dio stare jezgre i nekolicinu znamenitosti samog grada.

 

Kako je terasa kafića bila skoro pa prazna, odložio sam bicikl, sjeo za jedan od stolova, uz netom naručenu kavu zapalio cigaretu te se prepustio uživanju u suncu i nasumičnim mislima o svom životu.

 

Unesen u svoje misli, nisam ni primijetio da je do moga stola došao povisok, iako pomalo pogrbljen, čovjek kojeg sam znao samo iz viđenja. Na licu mu se odražavao kronični umor i iscrpljenost borbom sa životnim situacijama, a u očima mu je ipak plamtio žar i jarka volja za životom. Vođen intuicijom i vlastitom radoznalošću, ponudio sam mu neka sjedne za stol i sa mnom popije kavu. Želio sam saznati, što mi ima za reći i kuda će me to odvesti.

 

Bio je to Želimir. On se tada na sve moguće načine snalazio kako bi prehranio sebe i dva sustanara s kojima je živio u nekakvoj čudnoj simbiozi. Njih troje, dijelilo je vlažan suterenski stan, koji je kod svake obilnije kiše bivao poplavljen, povratnom fekalnom vodom iz kompletne kanalizacije. Bez struje, više i adekvatnog namještaja, grijanja te ostalih minimalnih uvjeta za život jednog, a kamoli tri ljudska bića… Da! – i to je život.

 

Iskreno, više se ni ne sjećam o čemu smo točno razgovarali toga dana, no znam da je smisao onoga što mi je rekao, savršeno rasplinuo moje dotadašnje nedoumice i promijenio neka od razmišljanja – uvjerenja. Napokon sam bio sposoban dobiti uvid u vlastiti začarani krug iz jedne potpuno nove perspektive i to od čovjeka, kojem je definitivno u svakom pogledu bilo teže nego meni. Ipak, realno gledajući, svi smo mi odgovorni za vlastite životne situacije u koje smo se doveli i dužnost nam je iznaći optimalno razrješenje – bit je prepoznati situaciju. U pozadini svih naših akcija-reakcija povelik je broj kompleksnih programskih sustava i podsustava koji se procesuiraju putem naših sivih moždanih stanica, kroz razne naučene i iskustvene filtere, a rezultiraju smislenim i/ili potpuno besmislenim djelovanjima. Svi mi, donesli smo gomilu dobrih i loših odluka. Zbog nekih smo slavili, zbog nekih tugovali, no sve je to dio ove naše, vrlo stvarne iluzije koju zovemo život.

 

Kako su se moji razgovori s apsolutnim autoritetom u neprepoznavanju situacije i uništavanju vlastitog života Želimirom nastavili, te traju dan danas, nije mi preostalo ništa drugo, nego prepoznati situaciju i napisati ovaj, prvi dio teksta koji momentalno čitate. Život ionako piše romane!