Bitna i zdrava komunikacija s vremenom nekako nestane, a pojave se kritike i osude. Koliko li samo truda trebamo uložiti u odnose kako bi oni postali kvalitetni, a opet u trenutku pada koncentracije, vlastitom nepažnjom ili zaokupljenosti nekim drugim i manje bitnim stvarima i situacijama, spotaknemo se o najmanju sitnicu, a odnosi nam se sruše poput kule od karata. Neki povratno, a neki potpuno nepovratno. Djelo, sudac i đželat uvijek su prisutni. Krivac može biti najcrnji tat, ali i potpuno nevina žrtva okolnosti, zatečena na krivom mjestu u krivo vrijeme.

 

Posvuda oko nas događaju se brodolomi života i odnosa u njima. Rijetko kada vidimo neku mirnu i idiličnu luku. U neke brodolome smo direktno, a u neke indirektno uključeni. Odjednom se možda nađemo kako i sami plutamo na ostacima broda bez svijesti, rastrgani i premoreni, puštamo plimu da nas nosi tko zna kuda. Već danima nošeni plimom, žedni i gladni, podižemo pogled. Od niotkuda pojavljuje se kopno. Kao da se u tom trenutku umiješala viša sila i stvorila ga samo za nas. S rubova vlastite snage usmjerimo ruke u vodu i zadnjim atomima snage veslamo ka njemu. Dolazimo napokon do obale i u zanosu ljubimo pijesak, zemlju i opet tonemo u san… Budimo se, sretni smo, proživljenog i preživljenog iskustva, mudriji.

 

No, da li smo sve što nam se događa u odnosima spremni prihvatiti i preuzeti potpunu odgovornost?

 

Pogledajmo samo do kuda smo stigli sveobuhvatnom uvjetovanošću ovog našeg kompletnog ljudskog sustava postojanja. Zar smo na kraju opet toliko primitivni, bez obzira na globalni napredak znanosti, medicine, tehnologije, edukacijskih metoda, razumijevanja uma, duha i mnogih drugih bitnih stvari. Sve postižemo, a i dalje se ne razumijemo na fundamentalnim temeljima društva i česticama vlastitih odnosa.

 

Tko je krivac?

 

Da li su krivci naši programeri: roditelji, okolina u kojoj odrastamo, škole, fakulteti, knjige koje čitamo u slobodno vrijeme, televizija, mediji, iskustva koja proživljavamo…

 

Da li je krivac naš život u samoobmani, iluziji, naša vlastita nesvijest?

 

Iz osobnog iskustva, mogu slobodno reći, sve navedeno!

 

Osnovne učestale ljudske vrline koje nam mogu pomoći u poboljšanju međuljudskih odnosa su: sebičnost, licemjerje, egoizam, neiskrenost, netolerancija, nepovjerenje, predrasude, uvjetovanje, nerazumijevanje, nekomunikacija, ljubomora, emotivna nezrelost i uzimanje osoba zdravo za gotovo.

 

Kada sve ove naše ljudske vrline isprobamo i doživimo na vlastitoj koži kroz razne životne situacije, primimo sve njihove manifestacije i damo ih drugima na dar, možemo primjetiti da su izuzetan i kvalitetan edukativan materijal o odnosima. Svi znamo koliko su ove vrline teške i koliko bole. Ukoliko ih ne osvijestimo i ne prihvatimo kao najadekvatnije učitelje kako ćemo ikada stvoriti kvalitetne ljudske, a ne neljudske odnose.

 

U razgovoru s prijateljem prisjetili smo se Univerzalnog ključa koji se može primijeniti na sve odnose, a on glasi:

 

“Ne čini drugima, ono što ne želiš da drugi čine tebi.”