Za ritam i bubnjanje se kaže da su “materinji jezik” čovjeka. Od početka ljudske povijesti, kod svih drevnih civilizacija, ples i bubnjanje bili su ono što je povezivalo pojedinca sa zajednicom, suštinski element slavlja i okupljanja koje je stoljećima nadahnjivalo kreativnost, produktivnost i duh zajednice. Oni su bili neizostavni dio bilo kojeg važnog događaja zajednice - rođenja i smrti, slavljenja mladenaštva i zrelog doba, ženidbe i udaje, predaka, duhovnih rituala i iscjeljivanja....

 

Povijesni i kulturni kontekst djembe bubnja

 

Djembe (djembé, yembé, yimbaru) je kralj afričkih bubnjeva, simbol radosti i slavlja. U Zapadnoj Africi svira se na gotovo svim svetkovinama i prigodama. Zbog svoje moći da pokreće ljude, afrički majstori nazivaju ga “Magični Bubanj”, a zbog svoje duge povijesti kao osnovno sredstvo u afričkoj iscjeliteljskoj tradiciji, nazivaju ga i “Iscjeljujući Bubanj." Izvor te snage je u samoj njegovoj strukturi. On je spoj dviju životnih sila - životinjske kože i tvrdog bjelogoričnog drveta. U mnogim afričkim tradicijama smatra se da drvo u sebi nosi sve znanje univerzuma. Njegovo korijenje prodire duboko u zemlju, dok mu grane dotiču nebo, te je na taj način u stalnom doticaju sa silama koje su skrivene za oko čovjeka. Ako pomislimo na organsko znanje koje je drvo apsorbiralo, počinjemo uviđati da se u bubnju nalazi ogromna snaga i da je živ.

 

Djembe bubanj potiče iz Malija i Guineje, od naroda Malinka i Susu. Zemlja Malinka naziva se Mande, a riječ Mali je deformacija riječi Mande. Termin Susu (ili Soso) odnosi se na bliske rođake Malinka koji potiču sa sjevera Malija i koji su emigrirali u Guineju. Iz Malija i Guineje djembe se rasprostranio u Senegal, Obalu Slonovače, Ghanu, Burkinu Fasso i druge zapadno-afričke zemlje. Tradicionalno ga izrađuju i sviraju kovači. Međutim, nitko ne može točno reći koliko je djembe star. Neki smatraju da datira čak od 500. godine o.e. Koliko god star bio, vjerojatno je nastao od velikih mužara koji su se koristili za drobljenje prosa.

 

Djembe danas preuzima svijet poput oluje i uz conge je postigao status najpopularnijeg perkusionističkog instrumenta - instrumenta s najvećom snagom i najširim spektrom zvukova. Izvan Zapadne Afrike prvi put je predstavljen pedesetih godina prošlog stoljeća u Americi, zahvaljujući Fodeba Keiti i Les Ballets Africans iz Guineje, ali je tijekom narednih dvadesetak godina poznat bio samo malenom broju glazbenika i zaljubljenika u afričku glazbu i ples. Zahvaljujući velikoj ekspanziji World (ethno) glazbe u svijetu osamdesetih godina, i brojnim afričkim glazbenicima koji su sve više počeli nastupati izvan Afrike, djembe doživljava veliku popularnost i u Europi i u drugim dijelovima svijeta. Velikoj popularnosti djembea doprinjeo je i Mamady Keita, još jedan veliki afrički majstor. Zahvaljujući njemu, ljudi su sve više počeli uviđati da djembe nije bilo kakav instrument, već da ima jednaku vrijednost kao i klavir, violina ili flauta.

 

Afrički djembe bubnjari koji žive i podučavaju na zapadu daju sve od sebe da stranim učenicima prikažu i izraze dubinu ovog instrumenta, ali se javlja klasični problem interpretiranja strane kulture i jezika. Engleski je često tek četvrti ili peti jezik kojim se služe djembe bubnjari, a za afričke ritmičke koncepte ne postoje ekvivalenti u europskim jezicima i vrlo ih je teško objasniti. Pogotovo je teško prenijeti zapadnjacima iskustvo i značaj sviranja točno određenih ritmova na tradicionalnim događanjima. Takav jedan tradicionalni bubnjarski događaj u Africi traje satima, a bubnjari i plesači koncentriraju se na jedan ili nekoliko plesnih ritmova. Plesači obično prilaze bubnjarima pojedinačno ili u grupama po dvoje ili troje i zaigrano ih izazivaju, postupno stvarajući sve ekstatičniji ples i ritam.

 

Iako se na zapadu može naći uistinu puno albuma sa djembe ritmovima, u Africi oni gotovo i ne postoje. Može se tamo naći stotine CD-ova i kazeta sa tradicionalnom i modernom glazbom, ali ne i albuma sa djembe ritmovima. Afrikanci će reći da bubnjanje nije za slušanje nego za plesanje. Ples uz djembe je društveni događaj kojii zahtijeva "prave, žive" bubnjare.

 

Djembe

 

Djembe je bubanj u obliku pehara, izrađen od jednog komada tvrdog bjelogoričnog drveta. Drvo koje se koristi za izradu odabrano je zbog svoje gustoće, tvrdoće i zvuka. Najbolje vrste drveta su lenke i djala, a koriste se još dogora, hare (khadi), bala, demba (teak), ngoni, iroko, guèni, worojiri, drvo cola oraha i tweneboa (afrički cedar).

 

Djembe se sastoji od nekoliko dijelova: školjke bubnja, kože, obruča i konopa. Gornji dio školjke bubnja naziva se rezonantna komora ili "tijelo", a donji stožasti dio "truba" ili "noga". Veličina mu varira od 55–60 cm u visini i 30–38 cm u promjeru. Neki djembei iz Obale Bjelokosti i Burkine Faso su i širi.

 

Na djembe se stavlja kozja koža, a u prošlosti se koristila i koža antilope. Koža je obrijana i razapeta na čelični obruč te zajedno s još dva obruča i desecima metara neelastičnog konopa pričvršćena na školjku bubnja (originalno se koža zašivala na djembe i učvršćivala trakama načinjenim od pletene kože ili kravljih crijeva).

 

Konop održava stupanj napetosti kože, a napetost kože regulira visinu zvuka. Napetost kože na djembeu je vrlo velika, a ako malo popusti za vrijeme svirke, djembefola je napinje zagrijavajući je pored vatre. Na djembe se često stavljaju sésé - lepeze od aluminija ili olova koje na rubovima imaju pričvršćene metalne prstenove i rezoniraju zajedno s bubnjem, ili se direktno sviraju rukama.

 

Dinamika na djembeu je veoma velika – kreće se od vrlo tihih ghost nota do izuzetno glasnih zvukova, što ga svrstava među najmoćnije "ručne bubnjeve" (hand drums) koji postoje. Solo djembe je ugođen na viši ton od pratećih djembea kako bi imao jasan, čist, visok i prodoran zvuk. On dodaje raznovrsnost na postojeći ritam i uvijek je u nekom odnosu s njim i s plesačima, a neki od tako nastalih ritmičkih paterna zvuče vrlo složeno.

 

Pravilan start

 

Iako je bubnjanje prirodna stvar, ono je zapravo sklop nekoliko istovremenih radnji – koordinacije, tehnike, dinamike, držanja točnog vremena, osjećaja, itd. To je kao kada učiš voziti auto. Ispočetka moraš obraćati pažnju na svaku pojedinu radnju, ali praksom i vremenom, povezuješ ih zajedno u jednu radnju zvanu vožnja.

 

Ista je stvar i s bubnjanjem. Ispočetka obraćaš pažnju na svaki pojedini pokret, osluškuješ ubrzavaš li ili usporavaš, razmišljaš o koordinaciji, tehnici, gdje je prva doba, i slično. No vremenom i vježbom sve ove "zasebne" radnje stapaju se u jednu cjelinu zvanu bubnjanje. Stoga ćemo ići korak po korak i svakom tom segmentu posvetiti dovoljno vremena i pažnje kako bi ih lakše savladali, upamtili i primijenili.

 

U učenju treba jednako uživati kao i u samom sviranju. Međutim, s tehnikom se često umjesto kreativnog osjećaja nauči i stres. U želji da tehniku naučimo (isključivo) umom, ponekad izgubimo povezanost s grooveom i našim Kreativnim Izvorom. Zato uvijek kada učimo trebamo podjednako učiti i srcem i tijelom.

 

Ako učimo sa strahom, svirat ćemo sa strahom, ako učimo u grču, svirat ćemo u grču. Uči opušteno, sviraj opušteno. Uči s radošću i ljudi će osjećati radost kada sviraš. U svemu tome treba biti puno zabave.

 

Autor teksta je renomirani glazbenik Daksh Krešimir Oreški koji redovito vodi i održava Djembe radionice u nekoliko stupnjeva, a ukoliko ste zainteresirani možete ga kontaktirati preko njegovog FB profila: Daksh Krešimir Oreški (klik).

Suradnici

Mijenjamo život nabolje!

talasi.org

Web hosting - www.cubrad.com

 

 

Broj prikaza (hitova) članaka
478107