Nije sve divno i krasno! No većina će radije živjeti u samoobmani – "laganju samome sebi", nego prihvatiti realitet onakav kakav on uistinu jest i djelovati iz njega - bez uljepšavanja. Prihvatiti realitet baziran na čistim, surovim činjenicama, bez fokusiranja uma na samoobmanu i trošenje ogromne količine (vitalne) energije kojom bi održali takvu vrstu prividne stvarnosti, tj. iluziju na životu.

 

Ukoliko sami sebi iskreno priznamo da se dobar dio našeg života u puno pogleda samozavaravamo, tj. lažemo sami sebi i stvaramo nerealne slike – život bi nam mogao postati lakši, no to je vjerojatno tek prvi od koraka u raskrinkavanju naših procesa samoobmane i djelovanja iz te vrste neadekvatnog, samosabotirajućeg ponašanja. Realnost nije uvijek idealna, ali je adekvatan saveznik i čimbenik osviještenog života. Oni koji su krenuli i koračaju putem buđenja, putem prema sebi i prihvaćanju stvarnosti, znaju koliko su samoobmane lukavi i perfidni entiteti uma.

 

U tom procesu samozavaravanja ili nazovimo to dodatno "prividnim procesom samozaštite – ego element" uvijek smo spremni potražiti i smisliti jedno od kvalitetnih "racionalnih opravdanja". Bilo prema drugima, bilo prema nama samima. Na taj način, uz "racionalna opravdanja" stvaramo uljepšane (idealizirane) i/ili potpuno negativne fantazije prošlih, sadašnjih ili budućih događaja, postupaka – naših djelovanja prema drugima i/ili prema samom sebi. Tuđih djelovanja prema nama i sl., a samim time samo "prebacujemo lopticu" – točnije vlastitu odgovornost kao i suodgovornost na neke vanjske uzročnike i faktore da bi naša samozaštita bila što uspješnije provedena.

 

Ako npr., netko konstantno djeluje prema nama u negativnom kontekstu, iako mi prema toj osobi uvijek postupamo dobronamjerno, fer i korektno. Možemo kroz vlastiti proces samozavaravanja smisliti tisuću opravdanja za tu osobu i njezine postupke prema nama. Kao i kompulzivno potraživati vlastite, eventualne pogreške u odnosu prema njoj. Ali to nimalo ne zaobilazi moguću činjenicu, koju možda i nismo kadar prihvatiti zbog vlastitih vrijednosti koje smo pridali toj osobi u nekom segmentu X. Možda jednostavno ne prihvaćamo i ne želimo si priznati da je ta osoba jednostavno takva, negativna za nas i da ju trebamo otpustiti iz života, nego konstantno putem procesa samozavaravanja podržavamo vlastitu iluziju o njoj i bespotrebno trošimo energiju na održavanje nekog daljnjeg odnosa. Ipak, nije sve tako crno i nismo uvijek za sve sami krivi jer uistinu postoje vanjski faktori na koje jednostavno ne možemo utjecati. Samozavaravali se ili ne, činjenica jest da bez sunca nema života na Zemlji.

 

Proces samozavaravanja mogao bi usporediti s modelom potiskivanja emocija, stresa, trauma i pojasniti ga na ovaj način.

 

Stojite u vodi, ona vam je do bokova. U rukama imate malu lopticu, s obzirom da je mala, bez problema je jednom rukom držite uronjenu u vodu. S vremenom je loptica porasla, sada je bez problema, ali s dvije ruke držite uronjenu u vodu. Lopta polako raste i raste, a što ona više raste, vama je potrebno sve više i više energije da biste je održali pod vodom. Um i energija su u potpunoj vlasti lopte koju svim silama držite pod vodom. No, lopta i dalje raste... Pitanje jest: Koliko dugo možete izdržati dok lopta ne postane prevelika da ju konstantno držite pod vodom?

 

Kao jedan od primjera klasične samoobmane i stvaranja fantazija na temu mogao bi navesti zaljubljenost. Na osnovu ovog primjera uz samopromatranje vlastitih misli o nekoj od drugih tema, asocijativnom analitikom možete uvidjeti i razumjeti principe te praksu mogućeg vlastitog samozavaravanja te adekvatno razriješiti momentalnu problematiku ako to želite.

 

Kada se zaljubimo skloni smo idealiziranju druge osobe tj. fantaziji - stvaranju slike o osobi koja nije u potpunom skladu s realnosti. Tu osobu vidimo kao bajnu, dobru, pametnu, savršenu za nas – princa ili princezu. Nekim samo nama znanim i uvjetovanim razlozima, visoko smo je vrednovali sukladno našoj skali vrijednosti na nekolicini od nama bitnih polja, a što je koeficijent tih vrijednosti veći, odnosno što polja ima više, time raste i naša zaljubljenost te toj osobi dodatnim vlastitim projekcijama pridajemo kvalitete koje su nam bitne, a koje ta ista osoba uopće ne posjeduje. U tom euforičnom stanju zaljubljenosti teško nam je percipirati i razlučiti realnost od samozavaravanja, a ukoliko nešto nije u skladu s našom idealnom slikom o toj osobi, onda podliježemo, točnije pristupamo i tražimo jedno od racionalnih opravdanja. Racionaliziranjem, recimo neadekvatnih postupaka prema nama od strane idealizirane osobe, dovodimo se u bonus paket samozavaravanja, a sve u svrhu održavanja vlastite samostvorene fantazije – nerealne, umišljene slike o osobi, kao i zablude o vrijednostima koje smo joj pridali, a koje ta osoba uopće niti ne posjeduje.

 

Nakon nekog vremena euforija zaljubljenosti nestaje, a onda nam se pojavljuje realna slika koja je često drugačija od one kakvom smo je sami sebi predstavljali. Ovim krucijalnim trenutkom počinje prihvaćanje realiteta te djelovanje u skladu s njim i/ili se nastavlja proces samozavaravanja što bi moglo dovesti do potpunog potiskivanja realiteta, odnosno življenja života u održavanju samostvorene idealne iluzije.

 

Ovaj primjer je skoro pa univerzalan, a njegovo razumijevanje može dati dobar temelj za razrješavanje raznih procesa samozavaravanja i život u realnosti. Pitanje jest: Da li smo spremni živjeti u realnosti?

Suradnici

Mijenjamo život nabolje!

talasi.org

Web hosting - www.cubrad.com

 

 

Broj prikaza (hitova) članaka
522110