Prošlo je već podosta vremena od kako sam Dariu predstavio ideju o emotrip siteu. Prihvatio ju je s oduševljenjem i napokon našao vremena i mira za pisanje i priključivanje toj ideji. I tako, mic po mic, predstavljam novo pero emotripa. Dario je kreativac, glazbenik... i čovjek potpuno neiskvarena srca, no da ne duljim pročitajte njegov prvi članak o svemu po malo, naravno iz srca...

 

Svi smo u jednom trenutku iskusili osjećaj sveobuhvatnog zajedništva (jednote) i svjesnosti u inteligenciji. Prakticiranjem duhovnosti ne dobivamo informacije i informacijama izazvane osjećaje izvana, od neke druge osobe (posrednika) već informacije dolaze iznutra, iz nas samih u obliku čiste, jedne misli iskristalizirane iz prethodne kakofonije (buke) ostalih misli koja kao da nije stvorena našim racionalnim umom nego je uvijek ovdje u obliku istine koju osjećamo cijelim bićem.


Postoje različite tehnike (načini) prakticiranja duhovnosti u obliku različitih meditacija, vizualuzacija, afirmacija a nekad se to stanje svjesnosti može pojaviti samo od sebe, nakon velike životne teškoće kojoj je prethodio život u iluziji, naizgled bez smisla ispraznog nagomilavanja stvari, osoba i informacija za koje su nas drugi dovoljno dugo uvjeravali da nam trebaju te smo u to povjerovali i sami nastavljajući sa uvjeravanjem sebe i ostalih ljudi. Racionalizacija ovog naizgled začaranog kruga ima smisla do određene granice a ta granica su emocije. Tu racionalizacija prestaje, povlači crtu i više nema smisla. Zašto nam trenutno treba ta granica? Zato što nismo navikli (niti smo svjesni) da misao utječe na naše emocije. Ne promatramo se dovoljno, uvjeravamo se da nemamo vremena za tu "uzaludno" potrošenu energiju i radije ćemo se čvrsto držati za ispraznu iluziju čiju prazninu bezuspješno pokušavamo popuniti različitim stvarima ali i ljudima zaljubljujući se u idealizirane slike osoba, generirajući mentalnu sliku koju odlučujemo voljeti. Što nas manje ispunjava gomilanje stvari to se jače zaljubljujemo čvrsto vjerujući i grčevito se držeći za još jednu iluziju. Prirodno je tražiti supstitut, zar ne?


Nismo se još ni snašli u situaciji (s našim očima čvrsto zatvorenim) i eto slomljenog srca, emotivne patnje, fizičke boli, tužnih misli u čijem centru je uvijek "voljena" osoba koju krivimo za našu bol i nerijetko ne priznajemo tu bol nego ona ostaje kao patnja živjeti u nama, potiskujemo je raznoraznim emotivnim smicalicama i manipulacijama kojima pokušavamo dobiti ono što je naše. Posesivnost! Oduvjek je bila tu u malim dozama kroz osjećaj vlasništva i dominacije, u carstvu ega, ali sad je uzela maha! Zaboravljamo da smo ljudi i da kroz patnju treba proći dostojanstveno, ne negirajući tugu već je osjetiti, priznati je i dopustiti joj da se rastvori u nama, da nestane. Neki ljudi to mogu uzdignute glave. Sve to zaboravljamo u silnoj patnji za koju mislimo da nikada neće proći pa posežemo za alkoholom i kojekakvim drugim sredstvima autodestrukcije ali samo nam je još teže.


Neki od nas zbog patnje dožive buđenje svijesti, neki pate još malo postupno se oporavljajući vraćanjem u stanje kad će opet moći nekom vjerovati a neki postanu hladne osobe s maskom sreće na licu i bodljikavom žicom oko srca. Oni koji su se probudili će naći pravu ljubav jer se budan čovjek ne zaljubljuje, ne živi u iluziji već u trenutku potpuno svjestan svih mana i vrlina osobe koju voli, osobi kojoj dopušta slobodu neovisno o svom tempu samorazvoja, što treba ići u oba smijera. Treba si dati vremena i provoditi određeno vrijeme u samoći pronalazeći se, samopromatrajući se jer ući u novu vezu tako ranjiv, nesvjestan i pun emotivnih praznina može značiti samo fijasko.


Svi znamo da je puno lakše zatrpavanje samog sebe do guše u posao, različite aktivnosti koje će nas odvući (fizički i psihički) iz prostora kojeg smo dijelili s nekim koga smo voljeli... a opet se vraćamo u taj isti prostor i osjećamo nevjerojatnu prazninu i usamljenost. Postoje određene psihoemotivne tehnike otpuštanja energije osobe s kojom više ne dijelimo zajednički život, tehnike namjere čišćenja našeg životnog prostora i nas samih ali o tome ću kroz neke druge teme.


Postoji mentalno - emotivni trik koji nas želi vratiti u svijet prošlosti gdje je sve ostalo ružičasto jer upravo smo se skinuli s droge koja se zove "život u iliziji". On će se pojavljivati periodički (u početku puno češće) i to kad smo emotivno najprazniji. Taj osjećaj možete prepoznati kao nevjerojatan poriv za druženjem s ljudima ili odlaženjem na put ili potpunom samoćom (hard core varijanata). Potpunu samoću ne preporučujem u takvim ranjivim trenucima osim za one koji su inače samostalne (emotivno i psihički) i osobe koje mogu podnijeti izolaciju u krizi.


Vratimo se na situaciju s osobama koje npr. zbog emotivne patnje postanu hladne, zatvorene, s maskom sreće na licu (mogu se prepoznati tako što im se oči nikad ne smiju). One su preplašene osobe koje se stisnu (nekad čak i fizički - najčešće prekriže ruke i / ili noge) kad im se netko želi približiti i dati neuvjetovanu ljubav. Stisnu se jer ne znaju da taj osjećaj koji pružamo nije uvjetovan, stisnu se jer osjećaju da moraju nekako uzvratiti ponuđeno a nemaju mogućnosti za to. Kad se konačno opuste i krenu u vezu čekaju da se druga osoba prva "zaljubi" u njih i evo nas opet na početku.
Naravno, ovo što sam opisao nije uvijek tako, to su smo životna iskustva. Oni koji naigled ne uče u stvarnosti uče puno sporije i može se desiti da do buđenja svijesti te osobe prođu puno gore situacije i nakon toga budu puno ogorčeniji ljudi.


Ipak, nešto se promijeni u svima nama nakon što smo poslušali jedan glas iznutra, moćan, jasan, direktan glas zbog kojeg smo napravili upravo ono što nam je rečeno pa nakon nekog vremena shvatimo da živimo život kakvog smo sanjali i tada nam samo prođu trnci ugode kroz cijelo tijelo.

Suradnici

Mijenjamo život nabolje!

talasi.org

Web hosting - www.cubrad.com

 

 

Broj prikaza (hitova) članaka
544331