Tražeći informacije po internetu, gutajući knjige iz fizike i stručnih časopisa, naišao sam na nešto što je poznato znanosti najmanje 80-tak godina. Budući da je stvar odlična, poslije čitanja teksta pitat ćete se u čemu je problem. Ako ga je i bilo zbog političke karte svijeta, danas ga više nema, problema za primjenu ove tehnologije. Naša država ,sa svojim vladama, još uvijek razmišlja o termo eleKtranama na UGLJEN. Zamislite, to je njima new deal.

 

Dobivanje torija 

Glavne rude u kojima ima torija su torianit, monazit; također u velikim količinama prisutan u cirkonu (cirkonij), titanitu (titanij), gadolinitu (itrij) i betafitu (uranij). Komercijalno se torij dobiva iz monacitnog pijeska, u kojem ima puno rijetkih zemljinih elemenata (cerij, neodimij, samarij , gadolinij).

 

Postupak je sljedeći: pijesak se rastvori uz pomoć vruće koncentrirane sumporne kiseline. Dobivena  otopina sulfata ohladi se do O°C i istaloži sa oksalnom kiselinom. Za razliku od oksalata rijetkih zemaljinih elemenata, oksalat torija može se kompleksno otopiti u toploj zasićenoj otopini  amonijeva oksalata, pa se tako izdvaja, a taloži se ponovnim zakiseljavanjem otopine. Metalni torij može se dobiti redukcijom torijevog oksida kalcijem, elektrolizom anhidrida torijevog klorida u talini natrijevog klorida NaCl i kalijevog klorida KCl i redukcijom torijevog tetraklorida alkalijskim metalima. Svjetska proizvodnja je oko 31 000 m3 na godinu. Smatra se da su rezerve oko 3,3 x 106  tona .

 

Torij se uglavnom koristi kao NIKLEARNO GORIVO otkako se utvrdilo da svojim izgaranjem stvara novo gorivo, izotop uranija-233. Pretpostavlja se da su energetske zalihe torija veće od sveukupnih zaliha FOSILNIH GORIVA i uranija zajedno.

 

Torijski nuklearni reaktor

Torijski nuklearni reaktor s tekućim torijevim fluoridom temeljito se razlikuje od većine današnjih nuklearnih reaktora. Jedna tona torija dovoljna je za proizvodnju jednake količine energijekao od 200 tona uranija, što automatski znači i manje radioaktivnog otpada. Nakon iskorištavanja, nastali je otpad otrovan samo oko 300 godina, za razliku od današnjeg nuklearnog otpada, koji će biti opasan još bar 10 000 godina. Štoviše, torijski reaktor može iskoristiti otpad uranijskog reaktora za rad. Torij je, usto, jeftin i može se pakirati u mnogo manje dimenzije. Prema procjenema, Amerika ima oko 440 000 tona torija,Australija i Indija oko 300 000 tona, a Kanada još 100 000 tona. U Americi i Australiji još su ga donedavno bacali kao beskorisni otpad. Kad se sve zbroji, imamo ga dovoljno za napajanje cijelog svijeta još barem 1000 godina. Uranija imamo tek za nekih 80 godina.

 

Jedna od najbitnijih stvari, pogotovo kad se govori o nuklearnoj energiji, upravo je SIGURNOST. Torijski je reaktor,reaktor sa tekućim torijevim fluoridom ili LFTR (od engleskog Liquid Fluoride Thorium Reactor) , vrlo siguran zahvaljujući svojoj sposobnosti da se ugasi sam od sebe, prije nego što dođe do opasnog porasta temperature, nema ničega što bi eksplodiralo,  visokog tlaka ni pare.  LFTR koncept koristi torij i uranij-233 pomiješane sa solima litija i berilija, koje su kemijski stabilne, otporne na oštećenja izazvana zračenjem i ne uzrokuju hrđanje  spremnika u kojima se nalaze. Tekućina u jezgri nije pod tlakom, a svako povišenje temperature smanjuje snagu rada reaktora, što ga stabilizira i bez potrebe za intervencijom od strane osoblja. Poraste li temperatura preko određene granice, "čep" na dnu spremnika se rastopi i sav materijal iscuri, zbog čega nema daljnje opasnosti od pregrijavanja. 

 

Zašto uranij, a ne torij? 

Teško je ne zapitati se zašto, kraj tolikog torija, uopće koristimo uranij i zašto smo spremni na veće rizike? Razlog je jednostavan: tijekom 1950-ih, za vrijeme totalne opsjednutosti hladnim ratom, u Americi se vodila utrka između torijskih i uranijskih sustava. Nakon opsežnih ispitivanja, zaključeno je da je uranijski reaktor najpogodniji za napajanje nuklearnih podmornica, a otpad koji nastaje radom reaktora, plutonij, može biti iskorišten za proizvodnju nebrojenih atomskih bombi. Torijska je elektrana, nakon petogodišnjeg besprijekornog rada, zatvorena. Torijski bi nuklearni reaktori mogli biti i isplativi i sigurni, no sam razvoj i prebacivanje svih postojećih resursa na novo pogonsko gorivo zahtijeva nevjerojatne iznose, što je samo po sebi dovoljno da odbije kako vlade, tako i stanovništvo koje bi svojim porezima osiguravalo financije. 

 

No, za našu državu je to prednost jer osim udjela u NE Krško, mi nemamo drugih reaktora za prenamjenu. Stoga bi smo mogli graditi čiste torijske NE.

 

Prednosti korištenja torijskog reaktora Prednosti korištenja torijskog nuklearnog reaktora su:

  • ne stvara plutonij za nuklearne bombe,

  • smanjenje crnog tržišta za šverc,

  • bitno smanjena opasnost od terorističkog napada (nema eksplozije),

  • stabilnost pri radu, lako zaustavljanje i ponovno pokretanje sustava,

  • nema ispuštanja zračenja,

  • brzo gašenje i samo balansiranje temperature,

  • pasivno hlađenje, jednostavna konstrukcija,

  • nema potrebe za skladištima radioaktivnog otpada koja bi trebala trajati tisućama godina,

  • mogućnost lake proizvodnje velike količine električne energije,

  • mala cijena, dimenzije i niska potrošnja pogonskog nuklearnog goriva ,

  • dostupnost goriva,

  • lako premještanje na novu lokaciju, prilagodljivost raznim uvjetima upotrebe,

  • jeftino gorivo, minimalno održavanje i nadgledanje, dugotrajnost,

  • snaga nuklearnog reaktora od 0,1 MW do 1 000 MW.

 

Radi se o elementu kojeg ima gotovo posvuda, najviše u Kini, Indiji, a po najnovijim podatcima i u Americi (SAD), a zalihe od drugih industrija smo spomenuli. Dakle, u ponudi je puno jeftinija i pristupačnija energija kojom se može osigurati neovisnost države, grada pa i sela, a da se ne utječe na sigurnost iste. O EKOLOGIJI i cijeni da ne govorimo.

 

Suradnici

Mijenjamo život nabolje!

talasi.org

Web hosting - www.cubrad.com

 

 

Broj prikaza (hitova) članaka
522439